Otvaranje Školjke

(Ogled o poeziji Igora Remsa)

–

Igor Rems:  Žena koje nema, UKCG, Podgorica, 2011

Svetlana KALEZIĆ-RADONJIĆ

–

Lirska poezija u svim književnim epohama ima poseban položaj zbog svog stihovanog govora i čvršće vezanosti za jezik od ostalih književnih rodova. Njeno potpuno razumijevanje je zapravo nedostupno, što potkretpljuje i činjenica da je zbog svoje izrazite veze sa muzikom oličene u melodiji izraza – načelno neprevodiva na druge strane jezike. Pa ipak, iako je riječ o fenomenu koji zahtijeva više intelektualne energije i prefinjenije čitalačke receptore da bi se napisano razumjelo, glatka površina lirske pjesme uvijek služi i kao neka vrsta ogledala – u zavisnosti od toga kako je tumačimo, mi uvijek govorimo i ponešto o sebi. A o tome istom, o sebi, govori i njen autor. Dakle, lirska pjesma služi kao susret dva sopstva – autorskog i čitalačkog.

Moderne poetske tendencije sve češće idu ka tome da se jezik oslobađa od bilo kakvih značenja i da se riječi opredmećuju do te mjere da postaju same sebi dovoljne. Međutim, u tako koncipiranoj poeziji čitaoci se samo oslanjaju na vlastiti senzibilitet, pri čemu im u poetskom tekstu nisu dati bilo kakvi putokazi u tumačenju od strane autora. Tome nasuprot, na sreću, i dalje postoje pjesnici koji vode računa o drugoj obali koju zapljuskuje njihov poetski okean, trudeći se da i u gustim tkanjima riječi obezbijede sigurne luke smisla.

Ako je tačna teza da se u naslovu najčešće nalaze ključevi za dešifrovanje teksta, onda nas naslov poetske zbirke Igora Remsa, Žena koje nema, nužno navodi na čuvenu Andrićevu pripovijetku  Jelena, žena koje nema: „Svako od nas u mašti gradi bledunjavu, ali dragu sliku imaginarnog bića koje nam se javlja da nas usreći samo u trenucima okruženim samoćom”, kaže Andrić.[1] Poput njegovog naratora, koji svoju Jelenu najčešće viđa od proljeća do jeseni, i to pod atmosferom prigušene svjetlosti, tako i Remsov lirski subjekat svoju “ženu koje nema” srijeće u sličnim okolnostima – najčešće u ljeto, u doba prelaska sumraka u noć ili noći u svitanje. Kao što je Jelena izmaštano biće koji daje smisao piščevom životu, tako je i Remsova žena koje nema zapravo plotska metafora životnog smisla koji je stalno tu, nadomak ruke, ali suštinski nedokučiv, kao što je voće nedostupno Tantalovom dlanu, a voda u koju je uronjen njegovim žednim usnama.

U osam ciklusa ove knjige (Devičanska belina platna, Čežnja koja pleše, Susreti, Krijem šapat plavih reči, U zalivu tvoga greha, Modra čežnja despota Stefana, Reči koje se pod jezikom ljube i Žena koje nema) razmatra se ljubavno-erotska tematika iz različitih aspekata. Za bolje razumijevanje njene arhitektonike, važan je način na koji je pjesnik započinje i završava budući da inicijalna i finalna pozicija književnog teksta nose posebnu semantičku težinu. Dakle, ako zbirka započinje ciklusom Devičanska belina platna, a završava se ciklusom po kojem je i cijela zbirka dobila ime Žena koje nema, onda je jasno da u oba slučaja govorimo o praznini – na samom početku o praznini iz koje nešto treba da se rodi, poput slike iz bijelog platna, a u drugom slučaju o punoći imaginarnog života koji neminovno otiče u prozaičnu prazninu realnog postojanja. Takođe, u vezu se mogu dovesti i prva i poslednja pjesma zbirke, Moj slikar i Ona, iz čega se vide i osnovne poetske koordinate ove knjige: slikanje i žena, odnosno slikanje žene.

U skladu sa tim pikturalnost je bitna odlika ovih pjesama. Od samog početka nagovještava se veza poezije i slikarstva, kao konkretizacija Horacijeve maksime Ut pictura poiesis. Pored toga što naslovi velikog broj pjesama podsjećaju na naslove slika (Paštrovska noć, Kiša nad Kotorom, Na obali, U seni divljeg nara, Žuta kiša, Obalom igraju senke, Divlja reka, Akvarel itd.) posebnu vezu ove dvije umjetnosti čuvaju ostvarenja u kojima dominira deskriptivni modus smjenjivanja slika jezički uronjenih u prozračnost, koje gotovo funkcionišu kao neka proširena haiku pjesma. U njima se kroz nijanse čiste, prefinjene ljepote i senzibilnosti ističe afektivna snaga riječi. Jedna od najuspjelijih je Labudov vrat, gotovo antički jednostavna.[2] U njoj se od opisa podneva do sumraka, prelazi na strast dva tijela u preplitanju, koji preko tjelesne dolaze do kosmičke ekstaze. Međutim, završni stih („Tonu među zvezde“) ovdje ne predstavlja samo oznaku večeri, već i vraćanja čovjeka u okrilje prirode, i osjećanje nedjeljivog jedinstva sa svemirom. Ono jedinstvo koje mikrokosmos osjeća sa makrokosmosom samo u molitvi i ljubavi, a obje su zapravo oličenje čiste energije bila ona umna, verbalna ili tjelesna, odnosno kako sam pjesnik kaže u Ljubavnoj: „Kao pobednica bez štita/ Oružana Vaseljenom/ Obuzimaš sve plamenom“. U izuzetno uspjele, ejdetski modelovane, spada i ona pjesma u kojoj se opisuje žensko tijelo u ekstazi,[3] odnosno one u kojima se žena poredi sa akvarelom, što je možda i najtačnije određenje muško-ženskih relacija – kao u akvarelu, dovoljno je i u njima načiniti jedan pogrešan potez, te cijela slika biva uništena.

Zanimljivo je da slikarski valeri i kontrast tama-svjetlost u kontekstu ove poezije poprimaju i simbolička obilježja. Naime, većinu ovih pjesama karakteriše uobičajeni ljubavno-ljetnji dekor: more, čempresi, žal ili trava, sunčeva svjestlost koju nakon toga smjenjuje noćna, i  ekstaza koja se najviše emanira u tom ambijentu obezbjeđujući tamnim tonovima svjetlosne elemente, kao u zavšetku pjesme Pod ogrtačem noći: „Noć se napinje/ Kresnuše gresi// Svici u tami“, ili u pjesmi U seni divljeg nara: „Tamom krunisani krik/ Upali tišinu// Osvetli bezdan“. Dakle, iz ovoga proizilazi dvostruko tumačenje: ljubavna ekstaza javlja se kao jedini izvor svjetlosti u tami ljudskog postojanja, a kada se konačno desi, onda se ljubavna energija utapa u opštu životnu energiju Vaseljene. U kontekstu dubljih značenja, svjetlost u mraku može se tumačiti kao pronalaženje smisla u besmislu.

Pored slikarstva u stihovima ove zbirke značajno mjesto pripada i muzici, koja se takođe povezuje sa ljubavnim činom („Vitkom muzikom/ Telo užareno gori“),[4] bila ona klasična, koja se izvodi na „glatkoj flauti“ odnosno ženi, ili rok muzika poput Rolling Stouns-a (o čemu govori naslov pjesme Anybody seen my beby). Zanimljivo je da u ovom konkretnom slučaju, svako ko zna ovu pjesmu kultne rok-grupe ima u glavi datu melodiju dok čita stihove, čime se dobija pravi sinestezijski doživljaj miješanja čula, pri čemu se čitalačko i erotsko izjednačavaju. Muzika je jedan od najuniverzalnijih i najneobjašnjivijih fenomena ovog svijeta, te nije čudo što Igor Rems upravo ženu poredi sa njom. Tako je ona „muzika raspojasana“, „muzika neprolazna“ (Divlja reka), a dugme na njenoj haljini je „u kontrapunktu“. Zapravo, moglo bi se reći da se muško-ženski fenomen najbolje i može objasniti ovim muzičkim terminom, koji podrazumijeva načelo polifonog komponovanja u kojem posebno treba voditi računa o melodiznosti ne vertikalnog, već horizontalnog kretanja, kao u Bahovim fugama. Tako se i muškarac i žena javljaju kao punctum contra punctum, odnosno kao tačka prema tački.

Neke od ovih pjesama produkt su dugog sazrijevanja. Jedna od najuspjelijih, sa naslovom profano erotizovanim do krajnjih granica, Pičija, nastajala je tokom cijele decenije (od 1999. do 2009). U njoj pjesnik metaforički oblikuje konkretnu stvarnost zaodijevajući je koprenom neprepoznatljivosti. Međutim, kroz njeno gusto tkanje mjestimično provijava pravi predmet pjesme – detaljan opis ljubavnog čina. Krećući se po opasnoj liniji uzvišeno-profano, i konkretno-univerzalno, Rems je uspješno izmakao ponoru banalnosti nadvladavši ga umjetnički snažnim stihovima, koristeći već oprobani manir: poznato se mistifikuje i čini nerazumljivim, da bi se, zapravo, suštinski objasnilo.

Isti slučaj dugog umjetničkog „zrenja“ je i sa pjesmom Pogubne reči, u kojoj se osjeća naizmjenični uticaj Vaska Pope i Momčila Nastasijevića. Na drugoj strani, u pjesmi Odlazila si, naročito u njenim finalnim stihovima („Odlazila si/ Bio sam siguran/ Da će uvenuti svo cveće koje si u meni posadila“) osjeća se uticaj Prevera. Ovakvo prosijavanje lektire kroz poetske stihove doprinosi dubljem doživljavanju poezije, naročito ukoliko njen čitalac već posjeduje neka književna predznanja. Time ulazak u pjesmu i njena značenja biva potpuniji. Isti je slučaj i sa pjesmama koje obrađuju već poznate poetske motive. Čitalac koji u ovoj zbirci Igora Remsa zatekne pjesmu Simonida, nužno mora imati asocijacije na Rakića koji je toj istoj freski posvetio svoje čuvene stihove: „Iskopaše ti oči, lepa sliko! Večeri jedne na kamenoj ploči…“. Na ovaj način aktivira se fenomen intertekstualnosti kada dolazi do preplitanja nekog djela sa različitim referencijalnim tekstovima. Međutim, Igor Rems ne stupa samo u dijalog sa drugim autorima, već i sa samim sobom. U uvodnoj pjesmi ove zbirke nalaze se i stihovi: „Pokretima privremene potpunosti naznačiš/ Greh gust kao tajna etruske tišine“, koji nas nužno upućuju i na prethodnu zbirku ovog autora Tajna etruske tišine koja predstavlja izbor iz njegovog dotadašnjeg opusa. Time se jasno naznačava nastavljanje Žene koje nema na prethodne knjige ovog autora, čemu u prilog govori i činjenica da su se neke od pjesama ove zbirke već našle objavljene u prethodnim.  Sa stanovišta arhitektonike ove knjige to može da bude zanimljv postupak, jer svaka pjesma pored toga što čini svijet za sebe, ona čini i dio zbirke, te stupajući u dijalog sa ostalim ostvarenjima dobija i još neka kontekstualna značenja. Tako se donekle razlikuju značenja jedne iste pjesme, poput Mileševe, kada se ona nađe objavljena u zbirci Hodočašća, i kada čini dio zbirke ljubavne poezije Žena koje nema u kojoj erotsko predstavlja glavni semantičko-tematski stožer.

Zbirka takođe otkriva i zanimljivo segmentovanje stiha, kada primjera radi, stih i na početku i na sredini počinje velikim slovom što uzrokuje specifično i mnogostruko čitanje ove poezije čime se umnožavaju i njega značenja. Lirski subjekat se podjednako izražava u muškom i ženskom rodu, što svjedoči o harmonizaciji muškog i ženskog principa unutar svakog stvaraoca budući da je pjesnik i kada pjeva o tjelesnosti, zapravo nadpolan, u potrazi za univerzalnim značenjima koja prevazilaze bilo kakve podjele. Pa ipak, pjesme ispjevane u ženskom rodu donose drugačiju vrstu senzibilnosti. Već kroz drugo ostvarenje Pre nego glasom sva iscurim uvodi se osjetljivi fenomen erotskog, budući da su rijetki pjesnici koji ga mogu uspjelo jezički konkretizovati ne prelazeći u vode banalnosti. Igor Rems tim područjem uspješno vlada i zanimljiv je način na koji objašnjava fenomen erotskog. Naime, on ga dodatno mistifikuje i oneobičava, da bi ga zapravo suštinski objasnio. U tom smislu, autor često vrši povezivanje mističnog i erotskog, pri čemu kao uvod u ovo drugo najčešće daje neobični pejzaž koji svojom tajnovitom atmosferom treba da sugeriše neka dublja značenja (u vezi sa preplitanjem ljubavne i kosmičke energije, budući da su obje tvoračke), koja se po pravilu daju u završnim stihovima.[5] Ovakvim postupkom Rems zapravo ulazi u red pjesnika neoromantičara, koji akcenat stavaljaju na snovno, mistično i neobjašnjivo. Pa i tada, kada se mogu prepoznati vrlo konkretne erotske konotacije („Crn labud uranja/ U jezero zlatno“,[6] „Kopljanik slavi/ Sedefasta stisnuta stegna“,[7] „Hodočasnica čija su kolena obale/ Prispele za prihvat lađe“[8], „U zaliv Tvoga greha uplovljavaju čamci/ Prerezanih grla Uljanim tepihom nabrekli“[9]  – poetski diskurs i dalje ostaje metaforički, čak i kada se naglašeno konotira veza sa centrom ženske tjelesnosti, čime dolazi do multiplikovanja semantičkih slojeva.

Zanimljivo je da se veza tjelesnog i emocionalnog u knjizi promatra sa dvije različite tačke gledišta: muške i ženske. Dok je iz perspektive muškog lirskog subjekta erotsko najpunija konkretizacija sjedinjenja, iz tačke gledišta ženskog lirskog subjekta akcenat se stavlja na rastanak koji nakon toga slijedi, odnosno kako se kaže u pjesmi Ko si ti: „Plašim se da vidim/ Dima stub/ Iz tvojih tragova/ Kako se vije“. Iako jedno drugom ostaju zagonetka do kraja, muškarac i žena ne odustaju od igre međusobnog definisanja, ali ih paradoksalno riječi samo još više udaljavaju („Ti si dvostruko vreme/ Ja – zaključana stvar/ (…) Ja samo žena/ Crni kristal// Raspolućena tvojom zagonetkom“).[10] Vrhunac paradoksa sadržan je u činjenici njihovog upornog nastojanja za nerazumijevanjem („Pričam sa tobom/ Tako znam/ Da me nećeš čuti“)[11]. I kada se konačno iscrpe sve riječi, dolazi se do istine koja je poslužila i kao početna instanca u ovom putovanju – jedino u tjelesnom sjedinjenju istinski postaju jedno. Sve mimo toga je prazan prostor uzaludne glagoljivosti i bezuspješnih pokušaja da se objasni drugi, čak i kada se ta objašnjenja svode na isto: ti si kao vreme, kaže muški lirski subjekat ženi u istoimenoj pjesmi, ti si dvostruko vreme, kaže ženski lirski subjekat muškaracu u pjesmi Ko si ti. Najtačnija određenja preplitanja muško-ženskog principa nalaze se u oksimoronima, uglavnom prisutnim na kraju pjesama. Jedan od najuspjelijih je onaj iz ostvarenja Zaslepila si me: „Slep sam – sve više vidim“, čime se sugeriše da je jedini smisao ne u razumskom poimanju svijeta, već u njegovom osjećanju, pri čemu ključno mjesto zauzima ne opservacija, već intuicija. U skladu sa tim, dominantno stanje koje se najčešće opisuje jeste – opijenost.

Do njihovog spajanja dolazi i onda kada ih neizgovorene riječi i „tama podbada(ju)“. Tada „srca u ponoru pomišljaju/ Zver našu da nahrane“. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva, u ciklusu Susreti, gdje se putenosti pristupa u stanju ništavila, da bi se nahranila zvijer nagona. Sličan je slučaj i sa pjesmom Voli me dva puta, u kojoj se tjelesna ljubav doživljava kao nešto što treba da ublaži „Lepo Ništa“ razapeto između juče i sjutra. U svim ostalim segmentima zbirke Žena koje nema, tjelesno sjedinjenje se javlja kao kulminacija punoće života, a ne kao kompenzacija za njegovu nepotpunost.

Ciklus Modra čežnja despota Stefana sastavljen je od samo jedne istoimene pjesme, te kao takav ima poseban značaj. Pored toga što se od ostalih lirskih tvorevina razlikuje naglašenom narativnošću ova pjesma sadrži poetske kooridinate cijele zbirke u malom. U njoj se, kroz postupak poetske istorizacije, nalazi sve što je pjesniku bilo važno u konstruisanju ove knjige – dolazak, Bar, more, ljubavna čežnja. Umjetnički postupak oličen u pjesmama zbirke Žena koje nema mogao bi se objasniti kao kombinacija ejdetskog i logičko-diskurzivnog mišljenja, u slikama i u kategorijama. Vrijednost jednog pjesnika, odnosno njegovog stvaralaštva, najbolje je provjerljiva u segmentima gdje se hvata u koštac sa opštim mjestima. Primjera radi, sa zalaskom sunca ili sa opisom sunca u podne: žuti je slepac napuštao/ Uzorani okean Nisi progovorila ni Reč Gledala si/ Kako se otvara tamni pupak noći Guta nas u njemu/ Zarobljene…;[12] Riblje podne otkriva smeđi trbuh Sunčeva bazaltna košulja/ Upija pot tvojih žednih kapaka;[13] ili Podne blista// Udareni klin/ U sunčevo teme/ Sabira svetlost/ Igrom razuzdanu…[14] Dakle, ako stvaralac umije da u starom ponudi novo, da već viđenim temama da novu i efektnu umjetničku konkretizaciju, onda je riječ o umjetniku od pera.

Posljednji ciklus po kome je zbirka i dobila ime sadrži i znatne istorijske konotacije. U njemu se pjeva o Simonidi, Mileševi, Sarajevu, Etrurcima koji u kontekstu Remsove poetike imaju status lajt-motiva. Neke od pjesama iz ove zbirke već su bile objavljene u prethodnim knjigama istog autora. Zanimljivo je posmatrati ih sa stanovišta poetskog okruženja, jer tada emaniraju i nešto drugačija značenja. U prilog uspjeloj arhitektonici knjige naročito govore one pjesme sastavljene od distihova koji funkcionišu kao zasebne poetske ćelije, koje se mogu povezivati i na drugi način. Primjera radi, čitav ciklus Susreti može se povezati tako da svi prvi distisi mogu da čine jednu poetsku cjelinu, svi završni takođe. Ovakvo oformljavanje malih, zasebnih poetskih ćelija ima svoju svrhovitost i u nekonvencionalnim čitanjima knjige, sa kraja ka početku, čemu je, primjera radi naročito sklona proza i to ona pavićevskog tipa. Pa ipak, i u takvim čitanjima „naopačke“, dolazi se do iste istine koju pjesnik konkretizuje u pjesmi Samo u snu, kada kaže: „Noćas svetliš kao žito pod rukom žeteoca/ Samo u snu imam Te celu“. Izgleda da se potpuno posjedovanje drugog može ostvariti jedino u snu, zato je i žena koje nema zapravo ideal kojem pjesnik teži, svjestan da ga u ovom i ovakvom postojanju ne može pronaći.

I tu se ponovo vraćamo na početak, na vezu sa Andrićem: “Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja (…) Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem”.[15]  Najkonkretnija veza sa pomenutom pripovijetkom velikog nobelovca sadržana je u pjesmi Ne poznajem Te a mislim o Tebi. Slučajan susret koji ostaje u sjećanju dovoljno dugo da izazove maštu pjesnika koji se tada pretvara u ljubavnog pjesnika: “Pusti me da pevam/ Samo sam plamen koji pucketa/ Zapaljen Tvojim pogledom”. Divljenje ljepoti, kada se začne u pjesničkom biću nužno mora pronaći izraz i izlaz u vidu stvaranja. Ako nestanak Jelene Andrićevom pripovjedaču sugeriše da se zapravo čovjek približava smrti onda kada mu nestane dragih iluzija, ova zbirka Igora Remsa potvrđuje isti stav – samo dok je zagledan u snove i priviđenja svojih želja, čovjek može da živi, pod uslovom da zna kako da im se potpuno preda. Isti je slučaj i sa erosom, i sa ljubavlju i sa poezijom – od njih najviše dobijamo kada im se potpuno predamo.

---

[1] Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema, u knjizi: „Pripovetke“, Nolit, Beograd, 1964.

[2] Radi boljeg razumijevanja ovdje navodimo pjesmu u cjelosti: “Čempresi čuvaju tajnu podneva/ Kao kopljanici/ Stoje vitki/ Nad uvalom// Žuta mrlja lagano hramlje/ Za trenutak se gnezdi/ U ljubičastom granju// Ruke/ Preplanule/ Snažne/ Stežu u naručju ženu/ Tanki labudov vrat// Tonu među zvezde“ – Igor Rems: Žena koje nema, Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica, 2011, str. 23.

[3] Navodimo date stihove: Abonovino oživela/ U listovima tanka/ Da oko izludi// Crna lepotica/ Stegnu arkan// Ah ta crna bedra/ Te sapi tame (Igor Rems, Ibidem, str. 38).

[4] Stihovi iz pjesme Josephine, u navedenoj knjizi Igora Remsa, str. 53.

[5] Nenaslovljena pjesma iz ciklusa Susreti: Noć curi niz prozore/ Ćutanjem teraš mesec/ Da nam jede senke// Nad krovovima/ Izraslim iz mraka/ Zategnula si luk žudnje// Dodirnula dno kobaltne reke/ Nag kamen nad kojim stojimo// Upaljenih jedara/ Plovimo rajskom rekom, – Igor Rems: Ibidem, str. 35.

[6] Igor Rems, iz ciklusa Susreti, Ibidem, str. 41.

[7] Igor Rems: Pod ogrtačem noći, Ibidem, str. 50.

[8] Igor Rems: Pre nego glasom sva iscurim, Ibidem, str. 10.

[9]Igor Rems: U zalivu Tvoga greha, Ibidem, str. 62.

[10] Igor Rems: Ko si ti, Ibidem, str. 19.

[11]Igor Rems: Ko si ti, Ibidem, str. 15.

[12]Igor Rems: Kiša nad Kotorom, Ibidem, str. 14.

[13]Igor Rems: Lumbarda, Ibidem, str. 12.

[14] Igor Rems: Na obali, Ibidem, str. 30.

[15] Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema, u knjizi „Pripovetke“, Nolit, Beograd, 1964.

–

Slovo, Časopis za srpski jezik, književnost i kulturu, br. 40, 2013

–

Poezija u dosluhu sa erotskim bićem

–

–

NARODNA BIBLIOTEKA RADOSAV LJUMOVIĆ,

Podgorica, 10. decembar 2012

–

Promocija pjesničke zbirke „Žena koje nema” predstavila je Igora Remsa podgoričkoj publici kao pjesnika ljubavne poezije koji kroz stih posvećen ženi progovara o okosnici ljudskog postanja i vječitoj temi – ljubavi. O ovom književniku, koji je dosad objavio deset poetskih knjiga, u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” govorili su pisac i kritičar Ilija Lakušić i prof. dr. Svetlana Kalezić-Radonjić.
Rems je autor širokog poetskog spektra, autentičnog senzibiliteta i intenzivne artikulacije, primijetio je Lakušić. Njegova poezija je u dosluhu sa erotskim bićem, i nastoji da „svijet čulnosti prenese u svijet komunikacije”. U njegovim pjesmama primjetna je potreba da se spoje osjećanja i jezik, primijetio je on, ističući da je ljubav magični predznak Remsovog pjesništa. Rems otvara i pitanje komplementarnosti duhovnih vrijednosti i umjetničkih iskaza, što ovoj poeziji daje, smatra Lakušić, posebnu snagu trajanja i višeslojnost. Zbirka „Žena koje nema” po Lakušiću dokazuje da ovaj pjesnik putujući svijetom zapisuje, i tako prezentuje svoj ego, a lični doživljaj stavlja u kontekst ostvarenog. Tako poezija, kazao je Lakušić, pulsira kao opna koja istovremeno spaja i razdvaja spoljnu i unutrašnju realnost.
– On je jedan od šetajućih stubova naše poetske riječi i time svoj jezik, pismo i svoju zemlju, tamo gdje živi, predstavlja na dostojan način – kazao je, između ostalog, Lakušić. To je jedan od najznačajnijih razloga što je UKCG štampao dvije posljednje Remsove pjesničke zbirke.
Rems je jedan od onih poeta koji vodi računa o čitalačkoj obali koju zapljuskuje njegov poetski okean, „trudeći se da obezbijedi sigurne luke smisla”, zaključila je prof. dr Svetlana Kalezić-Radonjić analizirajući zbirku „Žena koje nema”. Ocjenjujući Remsa kao jednog od rijetkih majstora istinskog lirskog pjesništva, ona je primijetila da je ova vrsta poezije u svim književnim epohama imala poseban značaj „zbog svog stihovnog govora i zbog čvršće povezanosti za jezik od ostalih formi”.
– I Rems, kao i Andrić u „Jeleni koje nema”, pjeva o ženi koju susreće u sumraku. Kod njega je žena metafora životnog smisla, koja je tu nadomak ruke, ali suštinski nedokučiva – kazala je ona.
Analizirajući svih osam ciklusa koje čine zbirku Kalezić-Radonjić je konstatovala da poezija Igora Remsa dokazuje da „čovjek može živjeti samo dok je zaronjen u svoje snove i to pod uslovom da zna kako da im se potpuno preda.”
Zbirka poezije „Žena koje nema”, koja je izašla pred čitaoce u izdanju Udruženja književnika Crne Gore najprije je predstavljena, u pozorištu „Madlenianum” u Beogradu i u Baru.
Rems se pored pisanja bavi i slikanjem. Živi na relaciji Bar-Keln. Jedan je od najnagrađivanijih naših pisaca na međunarodnoj sceni. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima Povelje „Rastko Petrović”, „Kočićevog pera”, bugarskog pjesničkog priznanja „Irin”, a na prošlogodišnjem Mediteranskom festivalu poezije u Grčkoj Rems je nagrađen prestižnom nagradom „Hermes”. Ovaj pjesnik je dosad objavio deset zbirki poezije, a posljednja kojom se oglasio ove godine zove se „O poeziji i njenom smislu”.
Potvrđujući još jednom da voli klasične pjesničke večeri, Rems je pred publikom pročitao desetak svojih pjesama.

–

Zajdi, zajdi…
Promocija pjesničkog rukopisa Igora Remsa omogućila je podgoričkoj publici da uživa u pjevačkoj virtuoznosti mlade Danice Nikić, solistkinje etno grupe „Zora” iz Bara. Ona je otpjevala narodne pjesme „Zajdi, zajdi”, „Magla padala na dolina” i „More sokol pi`e voda na Vardarot”. Mlada pjevačica je podsjetila na ljepotu narodnog, u ovom slučaju makedonskog, melosa, ali i u svoj veliki talenat i snagu glasa, za što je nekoliko puta nagrađivana gromkim aplauzom.

S.Ć.

–

Dan online